RECIMO NE BACANJU HRANE !!!!

Poslijednjih tjedana razvila se šira rasprava o kvaliteti pojedinih prehrambenih artikala i zdravstvenoj ispravnosti / neispravnosti hrane koja na naše stolove stiže iz čitave EU i svijeta o čemu će na koncu struka i nadležne institucije dati svoj sud.

Uoči predstojećih blagdana kada gotovo svi pretjerujemo u jelu i piću možda bi bilo dobro da problem hrane stavimo u širi kontekst .

Prema prognozama UN-a do 2050 godine na Zemlji će živjeti 9,5 miljardi ljudi , što će povećati potrebe za proizvodnjom hrane za 60 % u odnosu na današnje količine .
Danas gotovo 800 miljuna ljudi na Zemlji gladuje dok se , prema podacima FAO godišnje baci trećina proizvedene hrane, odnosno gotovo 1,3 milijarde T, što je dvostruko više nego što je potrebno da se nahrane svi koji gladuju .

Kako smo se i zašto doveli u ovu apsurdnu situaciju koju ilustrira nekoliko slijedećih primjera ?

-Kolumbijski proizvođači banana bace miljune tona jestivih plodova koji su ili prekratki ili predugi ili nepravilnog oblika za standarde EU tržišta .
-30% ukupnog uroda mandarina u Peru-u ne zadovoljava standarde za izvoz i propada na mjestu nastanka.
-U EU se tijekom prehrambenog lanca od proizvođača do potrošača zbog niza razloga godišnje baci 90 milijona hrane ili 280-300 kilograma hrane po osobi .Kada bismo ovu količinu bačene hrane stavili na kamione kolona bi bila dužine ekvatora !!
-U Hrvatskoj govorimo o gotovo 90 kilograma bačene hrane po osobi na godišnjoj razini.

Izraženo u brojkama , ukupan godišnji trošak bačene hrane prema proizvodnim cijenama iznosi 750 milijardi US $

U zemljama u razvoju velike količine uroda propada zbog nedostatka odgovarajućih rashladno -skladišnih prostora i loše prometne povezanosti sa tržištem, dok se u razvijenim zemljama hrana baca u domaćinstvima i trgovačkim centrima koji svoje prehrambene odjele vode po načelima „natjecanja ljepote „ opravdavajući se visokim zahtjevima kupaca ??

Nismo li objesni ?

Ako se vratimo na početnu procjenu porasta broja stanovništva ovakav odnos prema hrani je neprihvatljiv ne samo u etičkom i moralnom smislu već predstavlja ozbiljan ekološki problem.

Kad bismo otpadnu hranu promatrali u kontekstu države bila bi treći najveći proizvođač stakleničkih plinova na svijetu nakon Kine i SAD-a, ALI kada bi smanjili bacanje hrane za 50 % u odnosu na sadašnje podatke ukupan efekat na klimatske promjene bio bi jednak onome kada bi iz prometa povukli svaki drugi automobil !!!!!!
Kada govorimo o bacanju hrane misli se i na sjeme , raspoloživo tlo , gnojiva , pesticide ,herbicide, gorivo i na koncu VODU I ENERGIJU.
Ne zaboravimo da se 70 % ukupne godišnje potrošnje vode na zemlji odnosi na poljoprivredne usjeve i uzgoj stoke!!!!
Slikovito rečeno , godišnja proizvodnja nepojedene hrane „popije" vode koliko ima godišnji tok rijeke Volge koja je vodom najbogatija europska rijeka !!
Istodobno UN očekuje da će 1,8 milijardi ljudi živjeti u zemljama ili regijama s apsolutnom nestašicom vode.
U kontekstu energije napomenimo da prehrambeni sustavi trenutno troše 30 % ukupne svjetske energije .

Srećom , problem je prepoznat i artikuliran kao važno međunarodno pitanje .
Francuski je parlament, primjerice, jednoglasno izglasao zakon prema kojemu se supermarketi obvezuju da će hranu koju ne mogu prodati bilo zbog izgleda ili kratkog roka trajanja moraju donirati pučkim kuhinjama i socijalnim ustanovama jer im u protivnom prijeti kazna do 75.000 EUR.
Kada je riječ o našoj zemlji, odluka o ukidanju PDV-a na doniranu hranu koja se odnedavno provodi svakako je dobra poruka mada su učinci za sada vrlo skromni.

Borba protiv bacanja i gubitka hrane jedan je od pet elemenata „Plana za suzbijanje gladi" glavnog tajnika UN-a Ban ki-moona .

Rješenje nudi održivi razvoj kroz uspostavu sustava klasifikacije svih proizvedenih proizvoda gdje bi proizvodi sasvim ne-idealnog izgleda ali zdravstveno ispravni i nutricionistički kvalitetani uz primjerenu cijenu našli svoga kupca umjesto da ostane trunuti neisporučeni .
Tragom navedenog EU već vrlo ozbiljno razvija sustav sekundarnog tržišta prehrambenih proizvoda putem osmišljavanja propagandnih kamapanja ,politika i programa potpore koji će potaknuti male proizvođače na udruživanje što bi im omogučilo organizaciju zajedničkih rashladno-skladišnih prostora, organizaciju sekundarnih tržnica i čitavih prodajnih lanaca .

Koliko smo uistinu blizu odnosno daleko od te vizije održivosti kada je u pitanju način na koji hranu uzgajamo , skladištimo, transportiramo i na kraju konzumiramo ??

Svaki put kada u trgovini prekapamo po policama u potrazi za onom savršenom jabukom, mandarinom ili nekom drugom namirnicom sjetimo se nekih od navedenih podataka .

Promjena razmišljanja na osobnoj razini jedini je način da se u praksi osvijesti činjenica o neravnomjernoj raspodjeli hrane na našoj planeti .

Neka nam ne bude teško :
- planirati kupnju
-ne pretrpavati tanjure – uvijek možemo uzeti još!!
-ne bacati ostatke hrane već ih uz malo mašte doraditi i pojesti u drugom obroku
-zamrzavati ostatke obroka
-prihvatiti da voće/povrće koje je počelo venuti nije nutricionistički neupotrebljivo

Ne radi se samo o osobnoj štednji , koja bi nam svima dobro došla već o građanskoj svijesti prema očuvanju Zemlje i solidarnosti prema onima koji nemaju .

Dodatne informacije