Trogir kroz povijest

Trogir se ubraja u ona naselja za koja bi se moglo reći, ako se dopusti licentia poetica, da postoje oduvijek. Počeci života gube se u davninama prethistorje. Arheološka iskapanja unutar povijesne jezgre, iako se kopalo nekoliko metara ispod razine mora (obala ponire), nisu doprla do sterilnih slojeva. More koje nadire otežava istraživanja tako da zasad najstariji nalazi datiraju otprilike 2000 godina prije naše ere. U okolici međutim, u Trapljenim Docima, u tamošnjoj pećini, nađeno je sitno kremeno oružje kojim se koristio neandertalski čovjek, a vjerojatno je staro oko 45000 godina.

Davni počeci života u trogirskom kraju moraju se naravno tumačiti prirodnim, ekološkim razlozima, među kojima je i pogodan smještaj povijesne jezgre. Jedno od pitanja koje muči lokalne historičare: je li povijesna jezgra izvorno otočić ili je pak jezičac zemlje ljudskim radom odvojen jarkom od okolnog kopna. Po tome se razlikuju i prikazi Trogira na dvjema antičkim kartama, na onoj Ptolomejevoj i na onoj Peutingerovoj. No, u svakom slučaju, Trogir je smješten u morskom tjesnacu između kopna i otoka Čiova, na zapadnom ulazu u Kaštelanski, nekoć Salonitanski zaljev. Na južnoj strani, prema Čiovu, Trogir je prirodno odvojen morem, a na sjevernoj, prema kopnu, okruživali su ga močvarni plićaci i jarak sto se brižno održava kroz stoljeća. Moguće je stoga zaključiti kako je Trogir ipak izvorno tek jezičac zemlje u morskom tjesnacu, naknadno odvojen prokopom od kopna. Svojim kružnim oblikom i smještajem Trogiru je najsrodniji Osor, a donekle i Nin. Položaj na strateški važnom mjestu, prirodno zaštićenom, bio je privlačan da se na njemu podigne naselje. Trogir se stoga ubraja u ona malobrojna, vjekovječna naselja koja ne nastaju po odluci, niti iz nužde kao pribježišta, vec prirodnim, nagonskim traženjem najpogodnijih lokacija za naseljavanje. Vjerojatno je važnu ulogu imao i simboličko-psihološki moment jer je taj jezičac zemlje (ili otočić) smješten na zaokruženom i naglašenom mjestu, u sredini južnog ruba polukružnog polja, na istaku gdje se otok Čiovo najviše približio kopnu.

Plodno polje oko Trogira osnovni je element njegove povijesne matrice. Zapravo, sva se sudbina Trogira kroz duga tisućljeća vrti oko tih plodnih površina (u nase su doba katastrofalno uništene), što su u relacijama dalmatinskog krša prava dragocjenost. U Dalmaciji naime, u njenom rubnom pojasu, nakon ravničarske i plodne okolice Zadra prema jugu nema sve do Trogira većih polja. Stoga je prostor od Trogira do Splita (između njih nalazila se u antičko doba Salona, metropola provincije Dalmacije) igrao veliku ulogu u cjelokupnoj povijesti sjeverozapadnog Balkana. Polje oko Trogira zaokružuje sa sjeverne strane vijenac brda i brežuljaka, a s južne, pak, more. Ovo polje naziva se Malim poljem i odvajkada je egzistencijalno određivalo život Trogira - naselja u središtu njegova južnog ruba. Istočno, iza brijega zvanog Krban, istočnije od izvora vode koja tu izbija (Rika u Pantanu, u Blatu), započinje trogirsko Veliko (Velo) polje, koje je zahvaćalo zapadni dio današnjeg Kaštelanskog, nekoć Salonitanskog polja. Zbog granica tog polja, Trogir se spori stoljećima sa susjednim Splitom. No, u ranom srednjem vijeku, vjerojatno i u antici, a još prije u prethistoriji, Trogiru je izvorno pripadalo tek Malo polje, zaokružena cjelina kojoj je Trogir središte. Taj prostor nije nikad bio osporavan Trogiru, zbog njega se ne vode, kao zbog Velog polja, rasprave pred vrhovnim vlastima. Od dvanaestog stoljeća, Trogir je od teritorija ugarsko-hrvatske države prisvojio i područa iza brdske barijere, Zagoru, čije je možda manje dijelove zauzimao i u antici i u prethistoriji, ali ne i u ranom srednjem vijeku. Od tada se širi na račun hrvatske župe zvane Drid prema zapadu; dograbio se Marinske kotline; granice mu sežu do Rogoznice, a sve do u trinaesto stoljeće, u crkvenom pogledu, podložan mu je Šibenik sa svojim teritorijem.

Najvjerojatnije je broj stanovnika Trogira proizlazio iz svojevrsne ravnoteže pučanstva s prirodnim okvirom. Broj žitelja unutar zidina kretao se oko dvije tisuće ljudi; komunalni teritorij sa zagorskim, obalnim i otočnim dijelom (zapadni dio Čiova, Drvenik Veliki i Mali) nije prelazio dvadeset tisuća. Dakako, urbano stanovništvo nije živjelo samo od zemlje već i od drugih djelatnosti, od obrta i trgovine. Kao urbano naselje, Trogir je središte lokalnih crkvenih i političkih vlasti. Ipak, gradski sloj bio je iznimno tanak ako se izostavi zemljoposjedničko plemstvo. Na samom otočiću predgrađe Pasike skoro je u potpunosti bilo naseljeno težacima, svojevrsnim gradskim ili prigradskim seljacima; taj sloj naseljava i predgrađe nasuprot gradu, na Čiovu.

Od prirodnih čimbenika treba spomenuti vodu koje je bilo relativno obilno u bunarima u polju. Do otprilike prije pola stoljeća glavni izvor pitke vode bio je bunar zvan Dobrić na kopnu nedaleko mosta. Unutar zidina grabila se iz bunara bočata, slankasta voda ili pak kišnica iz cisterni. Tok Rike u Blatu (Pantanu) bio je pogodan za gradnju mlinova kojima se koristilo stanovništvo čitavog teritorija, ali i drugih krajeva Dalmacije. Močvarni plićaci bijahu pogodni za branje soli. More s močvamim plićacima sve do u naše doba, do intenzivne izgradnje s kvaziurbanizacijom i zakašnjelom industrijalizacijom, obilovalo je ribom i školjkama; u šipražju uz žala, među trske slijetale su ptice, osobito u vrijeme njihovih seoba prema jugu. No, te močvame vode u koje se slijevahu potoci i bujice bijahu uzrokom i endemski raširenoj malariji.

U odnosu na prirodne putove, Trogir nema tako dobar položaj kao što ga je imala nedaleka Salona ispod glavnih prirodnih vrata na planinskoj barijeri. U srednjem vijeku nad tim prijevojem, između planina Kozjaka i Mosora, strši Klis, tvrdina što je imala veliku ulogu u povijesti Dalmacije i Hrvatske. Ipak i Trogir je održavao trgovačke veze s bližim i daljim zaleđem. Pokušavao je konkurirati Splitu u prihvaćanju trgovačke robe sto se iz Bosne dopremala prema moru. Evo kako u sedamnaestom stoljeću Pavao Andreis određuje gospodarski život grada: "U gradu Trogiru mogu se brojiti dvije tisuće duša, a na otoku Čiovu tisuću osam stotina. Izdržavanje ovog svijeta sastoji se od prihoda malo žitarica, vina, ulja i smokava koji se s područja sabiru i od ribolova, koji se često na otoku Čiovu uobičavaju obavljati. Žitarica ima malo tako da je, ne podmirujući nego za malo mjeseci potrebu, potrebno primati ih čas iz otomanske zemlje kopnenim putom, čas niz vjetar morskim putom. Vino u malo godina potpuno dostaje, jer ga se mora rasprodavati i za kupovine žitarica koje su manjkave, i da se ne riskira kvarenje kojemu je podložno redovito u ljetno vrijeme. Osim ovih prihoda ima prihod od životinja, koje izdržavaju seljani Segeta, Marine i Otoka, koji se sastoji samo u siru i vuni, kojima se trguje s Morlacima s malom i nikakvom dobiti."

Dakle i Trogir, kao i ostali dalmatinski gradići, glavne prihode dobiva od vina, što se uglavnom izvozi u Veneciju. Stalna briga je žito kojeg nikad nije bilo dovoljno i koje je trebalo nabavljati u Apuliji. Preko mora izvoze se pak stočarski proizvodi iz zaleđa. Obrtnici opslužuju potrebe komune, ali i daljeg zaleđa. U naše doba pak doživljava procvat brodogradnja s tradicijama što sežu u srednji vijek. Pavao Andreis sažeto je odredio osnovno obilježje Trogira, njegovu minijatumost unatoč kojoj je ipak pravo urbano naselje po svojim funkcijama: "Njegov opseg ne prelazi 750 koračaja, ali u uskosti svoje obodnice zadržava ono što je za obilje jednog grada potrebno i neophodno."

Grad minijaturan po dimenzijama i po izgledu (doima se kao veliki dvorac na vodi) funkcionira pred očima historičara poput sasvim transparentnog modela za proučavanje svih permutacija urbane matrice u prostomom, urbanističkom i sociološkom smislu. Trogir je doživio svoj najveći uspjeh u srednjem vijeku, u XIII. i XIV. stoljeću, pa je to najzanimljivije i najbumije razdoblje njegove povijesti. Upravo je zbog kasnijeg relativnog zaostajanja grad sačuvao srednjovjekovni izgled.

Kršćanstvo hvata maha već u kasnoantičko doba. Ne zna se kad kršćanska zajednica u Traguriju stječe status biskupije, možda i prije X. Stoljeća kada se spominje biskup. Status biskupije Trogir je izgubio 1828. godine što ukazuje na gubitak nekadašnjeg značenja.

Trogirska povijest dade se periodizirati uglavnom sinhrono s općim ritmovima dalmatinske povijesti. Prethistorijsko, ilirsko naselje krajem III. ili početkom II. stoljeća p.n.e. evoluira u grčku naseobinu Tragurion; tijekom I. stoljeća p.n.e. ono postaje rimski municipij Tragurium. Život se održao i nakon seoba naroda pa je Trogir od VI. do XI. stoljeća bio u sastavu bizantske Dalmacije svedene na nekoliko gradova. Od XI. do početka XV. stoljeća Trogir priznaje vlast hrvatskih i ugarskih vladara iako je povremeno pod vlašću Venecije. Od početka XV. stoljeća pa do kraja XVIII. grad se nalazi unutar mletačke Dalmacije. Od kraja XVIII. stoljeća, izuzevši kratki intermezzo francuske vlasti početkom XIX. stoljeća, Trogir je u sklopu austrijske Dalmacije i to sve do kraja prvog svjetskog rata otkad je u Jugoslaviji, a od 1991. godine u Republici Hrvatskoj.

Izvor: Monografija grada Trogira, 2005.god., Ivo Babić

Dodatne informacije