Samostan i crkva sv. Dominika

samostan-dominikaMeđu važne spomenike UNESCO-va grada Trogira spadaju također samonstan Sv. Dominika i njegova crkva. Oni duguju svoje početke dominikanskom samonstanu Sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu. Povijesni izvori govore da je ugledni trogirski građanin Nikola Albertinov prioru splitskog samostana oko 1260. g. darovao crkvicu posvećenu sv. Franji Asiškomu, a nad njom jeimao patronatsko pravo. Budući nisu imali samostana, nego su se nastanili u jednoj manjoj kući u neposrednoj blizini spomenute crkvice, isti im je trogirski građanin ujedno darovao zemljište kako bi na njemu mogli sagraditi samostan.
Dominikanci su najprije počeli graditi novu crkvu. Tako su godine 1304. kupili gradilište na zapadnom dijelu grada gdje su postavili temelj velike crkve koja i danas postoji. Građena je u dva dijela. Najprije je krajem XIII. st. (1280. - 1290.) bila izgrađena crkva koja je bila nešto kraća od današnje. Iz tog razdoblja potječu južni gotički prozori, između kojih su godine 1325. bila podignuta tri groba, a njihovese visoke konzolice još uvijek vide u zidu. Na stražnjem zidu apside je crtež ranogotičke bifore i srpastog romantičkog luka koji svojim oblikom svjedoče da je apsida sagrađena najkasnije u prvoj polovici XIV. st. Uz nju je, vjerojatno malo kasnije, podignut visok zvonik.

U drugoj polovici XIV. st. crkva je produžena prema zapadu kada je dobila svoj konačni oblik. Radi se o jednobrodnoj prostranoj crkvi s drvenim stropom i pravokutnim korom, a u njoj sve odiše jednostavnošću, dostojanstvom i ozbiljnošću. Zapadno pročelje sagradeno je oko 1372. g. U službi tog prikladnog vjerskog ugođaja bili su uski i visoki prozori, kao i prostrana rozeta na njezinu zapadnom pročelju. Središnjim dijelom lunete dominira visoki reljef Marije s Djetetom. Ogrnuta je velikim plaštem koji ju pokriva od glave do nogu. Ispod plašta je okomito naborana haljina dugih i uskih rukava. Djevica desnom rukom drži Sina odjevena u dugu haljinicu. S lijeve Marijine strane je lik Marije Magdalene, a s desne stranebl. Augustina Kažotića; do njegovih nogu u minijaturnom obliku prikazan je lik njegove sestre Bitkule, dobročiniteljice Crkve.
Iako je majstor Nikola Dente potpisao samo reljef, čini se da je on ujedno i graditelj čitavog pročelja. Južni ulaz je jednostavan, kao da je arhitekt želio reći da pred Boga treba doći u jednostavnosti i ozbiljnosti, bez vanjskog uresa. Najstariji sačuvani opis o unutrašnjosti crkve zahvaljujemo apostolskoj vizitaciji Dalmacije koju je godine 1579. u ime pape Grgura XIII. obavio veronski biskup i budući kardinal Agostino Valier. Iz njegova izvještaja saznajemo da je crkva u to vrijeme imala šest oltara. Glavni je bio posvećen sv. Dominiku i sv. Mariji Magdaleni. Ostali su bili: Gospe od žalosti, Sv. Proroka, sv. Vinka Ferrerskoga, sv. Katarine Aleksandrijske i Gospe od ružarija. Svi su oni imali po jednu staru i umjetnički izrađenu sliku, a oltar Gospe od žalosti i kameni reljef s prizorom skidanja s križa. Imala je i neke umjetnički izrađene moćnike za čuvanje svetačkih relikvija.

Umjetnost i ljepota su bile estetska - i teološka kategorija. To je razlog što su umjetničke slike bile naručivane od poznatih majstora. Tako je 1607. g. za oltar Imena Isusova naručenaslika Obrezanje Kristovo, poznatog mletačkog slikara Jacopa Negrettija, zvanog Palma Mlađi. Slika Gospe od ružarija potječe iz radionice poznate slikarske obitelji Jacopa i Leandra Bassano s kraja XVI. i početka XVII. st. s prikazom Lepetanske bitke. Jedan medaljon Gospa s Djetetom i sv. Ivanom Krstiteljem pripisuje se šibenskom slikaru Jurju Čulinoviću, u Italiji poznatom pod imenom Schiavone. Godine 1912. postavljen je novi oltar Gospe od žalosti. U crkvi se nalazi nadgrobni spomenik obitelji Sobota, djelo poznatog majstora Nikole Firentinca, izrađen 1409. g. U njegovoj luneti je izrađeno oplakivanje Krista (Pietà), a na konzolama stoje dva snažna lava, od kojih jedan simbolizira tužnu rezignaciju, a drugi osvetu. U crkvi se također nalazi križni put posebneumjetničke vrijednosti za koji se predpostavljalo da potječe iz XIII. st. U sakristiji se čuva šestodijelni poliptih na drvu, koji se nekada nalazio u crkvi, djelo BlažaJurjevaTrogiranina iz XV. st.

Crkva je više puta bila popravljana i nabavljan je novi namještaj. Posljednji veći zahvat na crkvi bio je početkom XIX. st., kada je promijenjen krov, a godine 1903. nabavljene su nove orgulje. Crkva je trenutno veliko radilište, injiktiraju se i pojačavaju temelji.
Samostan je odmah od početka nosio ime sv. Dominika. U početku se radilo o jednoj omanjoj kući koja je mogla ugostiti svega dvije do tri osobe. Imajući u vidu sve veću potrebu dominikanaca, gradska općina im je godine 1407. dopustila nabavu jednog gradilišta i kuće da je pregrade za vlastitu upotrebu. No, svega pet godina kasnije ta je kuća morala biti porušena zbog gradnje gradskih zidina s južne strane. Samostanska zgrada na kat sagrađena je tijekom XV. st. Njegova ukupna površina iznosi 1150 m2. Na sjevernoj strani smješten je klaustar s trijemom, površine oko 370 m2, s prostranom taracom bez ograde i zdencem u sredini na kojem se ističe lijepo isklesano krunište. Sa zapadne strane je omanji vrt za uzgoj povrća. Sa svoje južne strane samostan je graničio s gradskim zidinama koje su porušene šezdesetih godina XIX. st. U njegovoj neposrednoj blizini s istočne strane nalazila se crkvica Duha Svetoga koja je godine 1898. nastradala u požaru pa je na tom mjestu godine 1910. bila sagrađena velika novogotička školska zgrada u kojoj je danas O.Š. Petar Berislavić. Samostan je godine 1944. teško postradao u bombardiranju, ali je naknadno potpuno obnovljen u izvornom obliku. Nedavno je zamjenjen krov istočnog dijela samostana i preuređene su prostorije.

Iz ovog samostana potječu mnogi učeni i ugledni ljudi: lektori, bakalaureusi i doktori teologije, generalni propovjednici, profesori, diplomati, biskupi itd. Među njima se posebno ističe Nikola Milinović, osnivač samostana Sv. Križa u Arbaniji (1432.) i obnovitelj dominikanskog strožeg reda Dalmatinske provincije, a umro je na glasu svetosti (1451.). U istom razdoblju živio je i fra Bartul, kaligraf i iluminator srednjovjekovnih rukopisa. Naročita traga ostavio je iza sebeAugustin Kažotić, prvi hrvatski blaženik, biskup zagrebački i lucerski. Drugi poznati biskup iz ovog samostana bio je Vinko Andreis, biskup Otočca u Lici koji se svesrdno zauzimao za obranu Hrvatske od Turaka poslije tragične Krbavske bitke (1493.).
Na blagdan bl. A. Kažotića, 03. kolovoza 2002. godine, ispred zapadnog crkvenog ulaza i vrta samostana postavljen je i blagoslovljen kip Blaženika. U crkvi i samostanu sv. Dominika trenutno su na službi: prior fra Veseljko Begić, fra Ivan Odrljin i časna sestra Andrijana, a život i služba Božja supo dominikanskim užancama.

 

Dodatne informacije