Trogir

historiTrogir je grad prastarih kontinuiteta; sve minule epohe, dugi nizovi stoljeća od prethistorije naovamo razabiru se unutar urbanog tkiva po put tekstova ispisivanih jedan iznad drugoga.

Osebujnost tog gradića, kao i Splita, Zadra i Raba, za razliku od ostalih naselja na obali i u zaleđu, jest u tome što u gradu nije zamro život nakon gašenja antičke civilizacije. Trogir je stoga i grad dugotrajnih uspomena po svojim legendama, mitovima, po svojoj humanistčkoj tradiciji. Legenda o blaženom biskupu Ivanu († 1111. god.), nebeskom zaštitniku grada, važan je povijesni izvor za hrvatsku i ugarsku povijest; tzv. Pacta conventa ili Qualiter - isprava zbog koje su se tijekom XIX. i XX. stoljeća vodile tolike prepirke između ugarskih i hrvatskih povjesničara, a tiče se državnog statusa Hrvatske u odnosu na Ugarsku - nađena je u ovom gradu, pa se stoga i naziva Trogirska apendikula. Ambijent u kojem se tako snažno osjeća dah prijašnjih epoha nadahnuo je i njegove historičare: PavIa Andreisa i Ivana Luciea (Iohannes Lucius, Giovanni Ludo), koji su u XVII. stoljeću neovisno jedan o drugome napisali povijest svoga grada. Ivan Lucić zadužio je Hrvate svojim upravo velebnim djelom De Regno Dalmatiae et Croatiae, Libri sex, tiskanim u Amsterdamu 1666. godine.

Njegov otac Petar Lucić sastavio je najstariju antologiju hrvatske književnosti, zbirku Vartal. Mnogi datumi, ljudi i djela iz kultume historije Dalmacije, Hrvatske, pa i sfeverozapadnog Balkana povezuju uz Trogir. Prva ljekama u ovim prostorima spominje se u Trogiru vec 1271. i to svega nekoliko godina nakon što se farmacija javlja u Europi kao posebna institucija. Trogiranin blaženi Augustin Kažotić (Casotti, † 1323. god.), među ostalim i zagrebački biskup, reformator glazbe u Hrvatskoj, smatra se jednim od prvih teologa u ovim krajevima. Na ugarskom dvoru Trogirani se isticahu tijekom XV. i XVI. stoljeća kao kipari, graditelji i humanisti; svojom učenošću i aktivnošću neki od njih doprli su do državničkih časti. Među njima, herojskom figurom strši biskup i hrvatski ban Petar Berislavić († 1520. god.) koji se i proslavio u borbama s Turcima. Od datuma u kultumoj historiji izdvaja se 1806. godina kad se u Trogiru osnovao nakratko medicinski studij. Početkom proslog stoljeća prvi su dalmatinski konzervatori Trogirani: Ivan Luka (Gian Luca) Garagnin i Vicko Andrić.

Najveća vrijednost Trogira je spomenička cjelina, njegova povijesna jezgra s gustim urbanim tkivom. I neka druga dalmatinska naselja imaju prethistorijske i antičke faze: Nin na primjer, no ovaj je doživio mnoga razaranja. Zadar, političko središte Dalmacije u srednjem i novom vijeku, grad sa snažnim predantičkim, antičkim i svim kasnijim fazama, radikalno se izmijenio tijekom XIX. stoljeća, a uz to znatno ga rastočiše bombardiranja u prošlom svjetskom ratu. Dubrovnik prednjači na cijeloj istočnoj obali svojim kultumim doprinosima svim južnoslavenskim narodima, no njegova su srednjovjekovna zdanja stradala za katastrofalnog potresa 1667. godine. Trogir je, međutim, više od ostalih naselja na istočnoj obali izvrsno sačuvao svoju srednjovjekovnu fizionomiju. Zajedno s Rabom i Korčulom on pripada onim malobrojnim gradovima što sačuvaše urbanu plastiku, jer ih nije zagušila nova izgradnja kao u obližnjem Splitu.

Osim grada kao cjeline, kolektivnog umjetničkog djela zidanog i brušenog stoljećima, Trogir se ističe estetskim vrijednostima pojedinih zdanja što nadilaze regionalne pa i šire jadranske okvire. Među njima je na prvom mjestu katedrala s portalom, djelom majstora Radovana koji je, po svoj prilici, i prvi njen graditelj. Taj kipar, kako ga se danas vrednuje, ubraja se među najveće europske kipare u srednjem vijeku.

Andre Malraux donosi njegove reljefe u svom imaginamom muzeju svjetske skulpture. Pojava Radovana u XIII. stoljeću i čitave plejade kipara i graditelja prije i poslije njega može se objasniti kamenarskim tradicijama ovog grada čije kamenolome spominje već rimski pisac, enciklopedist Plinije Stariji. Zato je Trogir grad najistančanijeg dalmatinskog kamenarstva, kulture obrade kamena, od pločnika i arhitektonskih okvira do pojedinačnih skulptura. Nikola Firentinac, graditelj i kipar, koji u Dalmaciju prenosi renesansni stil iz samog njegova središta, temama i motivima koje je usvojio od Donatella i Bruneleschija, zajedno s Albancem Andrijom Alešijem i Trogiraninom Ivanom Duknovićem podiže 1468. godine u sklopu katedrale kapelu Sv. Ivana (zvanu i kapela Orsini), jedinstvenu arhitektonsko-kiparsku cjelinu kojoj izvan Firence nema premca u europskoj umjetnosti XV. stoljeća. Poslije Radovana najveći je trogirski kipar Ivan Duknović (Giovanni Dalmata, Iohannes Dalmata, rođen oko 1440. - umro poslije 1509. godine), koji kleše za papu i kardinale u Rimu i Anconi, a u Ugarskoj za kralja Matiju Korvina.

U Trogiru se čuvaju i vrijedne umjetnine. U XIII. stoljeću u ovom gradu oslikano je romaničkim minijaturama poznato Trogirsko evanđelje. Početkom XV. stoljeća najsnažnija je ličnost u dalmatinskom slikarstvu Blaž Jurjev s više slika sačuvanih u Trogiru. Među slikama iz crkava i zbirki ističu se dva platna mletačkog slikara Gentile Bellinija.

U umjetničkom i kulturnom životu općenito bijahu, dakako, presudni utjecaji Venecije s kojom se održavahu žive veze i u vrijeme kada je grad pod vrhovnom vlašću ugarske krune. Ostaje tako da se razjasne doprinosi majstora Radovana na glavnom portalu San Marca u Veneciji. U metropoli na lagunama djelovahu dalmatinski klesari, a mnogi mletački umjetnici ostaviše svoja brojna djela u Dalmaciji pa i u Trogiru.

Kipovi vrh ciborija u katedrali što predstavljaju Mariju i Gabrijela u prizoru Navještenja, djelo majstora Mavra iz početka XIV. stoljeća, najbliži su onima što prikazuju istu temu u trezoru San Marca. I velika prozorska ruža u trogirskoj katedrali vjerojatno je imala za uzor onu s južnog zida transepta San Marca. Drugi kat zvonika trogirske katedrale, svojim kamenim čipkama i tankim, vitkim stupovima, jedno od najljepših ostvarenja cvjetne gotike na jednoj i drugoj obali Jadrana, izrađen je po ugledu na mletačku palaču Ca d'Oro. Za kapelu Sv. Ivana naručiše Trogirani u XVI. stoljeću četiri kipa kod istaknutog mletačkog kipara Alessandra Vittorija, no oni završiše na vrhu zvonika; Giorgio Vasari smatrao je vrijednim spomenuti te skulpture u svojim poznatim opisima života slavnih umjetnika.

Zbog svoje bogate kulturne baštine Trogir privlači pažnju znanstvenika; postupno raste zanimanje i u sve širim kulturnirn krugovima. Tome bi željela pridonijeti i ova fotomonografija koja upozorava također i na potrebu veće brige o čuvanju njegove spomeničke cjeline.

Izvor: Monografija grada Trogira, 2005.god., Ivo Babić

Dodatne informacije